Svakodnevne vijesti o knjizi i nakladništvu u Hrvatskoj i svijetu

Sliku svoju ljubim

Tašti, pretjerano dramatični, skloni samosažaljevanju, arogantni, bezosjećajni i strašno sebični. Pogađate, oni su – pisci...

Graham Greene tvrdio je kako svaki pisac mora imati "komad leda" u svom srcu. Sudeći po novoj knjizi, koja je upravo objavljena u Velikoj Britaniji – bio je u pravu. Po prvi su se puta, naime, udružila djeca, supruge, muževi i roditelji pisaca, koji su redom iznijeli svoja iskustva o tome kako je to živjeti pod istim krovom s frustracijama, ljutnjom i potpunim ludilom utjelovljenim u osobi koju volite najviše, ali koju bi jednostavno ponekad – utopili u čaši vode. Za vas je on običan neurotik koji stalno oko nečega zvoca ili većinu vremena provodi u svom svijetu, dok je za cijeli ostali svijet – obožavani pisac.
Tako se Judy Carver, kćer Williama Goldinga, prisjeća kako je Ann, njezina inteligentna i glamurozna majka, život podredila svom mužu, slavnom piscu, a sve kako bi na kraju bila zapostavljana i ignorirana kako je njegova slava rasla. Kada su se prvi puta upoznali, njezina je majka bila obožavana i uspješna, a oca su, isključivo zbog nje, smatrali pravim srećkovićem. "On je sam vjerovao kako je, u usporedbi s njom, dosadan lik", piše Carver u knjizi "Living With A Writer", koja će iz tiska izaći u kolovozu. "Do 1960., međutim, moj je otac postao slavan pisac. Ona je odbacila svoj život i ambicije, sve ono čime se do tada bavila i svoj život podredila njegovom. Njegova slava, koja se neprestano povećavala, ljutila je moju majku. U očima svih drugih – čitatelja, novinara, prijatelja, postala je očev `privjesak`. Posebno ju je nerviralo kada su oca pred njom uzdizali do nebesa i neprestano hvalili, jer to, naime, nije baš bilo dobro za njegovu taštinu."
Prije no što je sama postala spisateljicom, Betty Fussell smatrala je kako je biti ženom pisca (konkretno u njenom slučaju Paula Fussella) – nešto najljepše na svijetu. Odgovaralo joj što je Paulu pisanje na prvom mjestu i brak im je plovio mirnim spisateljskim vodama. Dok nije uplovio u brzace nakon što je i ona odlučila početi pisati, ili, kako ona kaže "razvaliti vrata iza kojih se nalazilo sveto mjesto rezervirano za pisanje". Paul je smatrao kako ga je iznevjerila jer je odlučila svoje potrebe staviti na prvo mjesto. I to je bilo to od braka.
Nisu svi "spisateljski" brakovi, međutim, osuđeni na propast – Margaret Drabble i Michael Holroyd za svoju vezu nalaze samo lijepe riječi, ali zna im se potkrasti i koje upozorenje, odnosno dobronamjerni savjet – "Ako ste pisac u braku s drugim piscem, možete se suočiti s par izazova. Lakše je ostati u braku s piscem koji piše u drugačijem žanru od vašega. Na taj ćete način izbjeći moguće natjecanje, a i otkloniti strah od kopiranja", piše Drabble. E, sad, nije baš sigurno koliko bi se čovjek trebao pouzdati u njene riječi, s obzirom da je još davne 1982. godine odlučila kako će ona i njezin muž Holroyd živjeti u odvojenim kućama.
Drabble smatra tako kako najviše šanse za uspjeh imaju brakovi biografa i romanopisaca i biografa i dramatičara. "Mislim da su biografi manje ćudljivi, altruističniji i puno je lakše s njima živjeti no s romanopiscima i dramatičarima". Drabble priznaje i kako se u životu s piscem mogu naći i neke pozitivne stvari – "I Michael i ja razumijemo koliko pisci mogu biti neuredni – stoga se niti jedno od nas ne ljuti što je naš radni stol uvijek pretrpan papirima i zabilješkama."
Guardian / KIS (IP)

Ocjene i komentari:

===========================
Nema ocjena za ovu vijest.
Budi prvi/a

Nema komentara za ovu vijest.
Budi prvi/a

Komentiraj ili ocijeni vijest